Emmanuel Macron ga je opisao kao "proživljava... moždanu smrt" i ismijavao ga je Donald Trump, 30-člani vojni savez iz doba hladnog rata sada uživa u renesansi - zahvaljujući, gotovo u potpunosti, ruskom predsjedniku.

Prije Putinove aneksije Krima 2014., nekoliko borbenih snaga NATO-a bilo je stacionirano u istočnoeuropskim zemljama koje su pristupile nakon raspada Sovjetskog Saveza. Prošlogodišnja invazija na Ukrajinu punog opsega pretvorila je mlaz razmještanja na istok u bujicu. Zločesti Putin isprovocirao je najveću, najbolje naoružanu vojnu silu na svijetu da postavi logorski šamar na pragu Rusije.

Invazija na Ukrajinu dala je NATO-u novi polet, jačajući osjećaj međusobne podrške njegovih članica, jačajući američku predanost Europi, podižući proračune za obranu i potičući neutralne Švedsku i Finsku da se pridruže. Suprotno tome, NATO je ponovno uhvaćen u opasnu konfrontaciju s Rusijom koja će vjerojatno nadživjeti trenutni sukob.

Ovo nikad nije bio plan. Države NATO-a će bez sumnje same sebi čestitati na godišnjem summitu u srpnju na predstavljanju ujedinjene fronte. Problem je što je ruska invazija također proizvela najgore nazadovanje u povijesti NATO-a. Katastrofalni neuspjeh odvraćanja NATO-ov tradicionalni raison dtre naveo je Putina da pomisli da bi mogao zauzeti europsku zemlju i izvući se s njom. Vjerojatno još uvijek misli da bi mogao. Čak i kada borbe naposljetku prestanu, čini se da će se ovo obnovljeno vojno, ideološko, političko i gospodarsko sučeljavanje između istoka i zapada nastaviti unedogled i još dublje ukorijeniti.

Brojke NATO-a pokazuju mjeru Putinove nesposobnosti. "Više od 40.000 vojnika, zajedno sa značajnim zračnim i pomorskim sredstvima, sada je pod izravnim zapovjedništvom NATO-a" na istoku, kaže se, uz "stotine tisuća više" u rezervi. Osam multinacionalnih borbenih skupina, u Bugarskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Estoniji, Latviji, Litvi i Poljskoj, čuva briljantnu NATO-ovu frontu s Rusijom, koja se proteže od Baltika do Crnog mora.

Putin tvrdi da današnji sukob nije izazvan njegovim ubojitim pogreškama. Tvrdi da je to rezultat dugo planirane strategije NATO-a da obuzda, izolira i konačno uništi Rusiju koja datira još od prekršenog obećanja Zapada, navodno danog 1990., da neće širiti savez prema istoku. Prema njegovim riječima, NATO slijedi povijesni cilj: "raspustiti bivši Sovjetski Savez i njegov glavni entitet, Rusku Federaciju".

Ova je tvrdnja ključna za Putinov samoopravdavajući narativ o Rusiji kao žrtvi, a ne grabežljivcu. I pothranjuje još temeljnije neslaganje između Rusije i NATO-a: jesu li doista u ratu. Nastojeći objasniti preokrete na bojnom polju, Putin je više puta rekao Rusima da je zapad pravi neprijatelj. Nasuprot tome, čelnici NATO-a su nepokolebljivi: oni se ne bore protiv Rusije, oni pomažu Ukrajini da se obrani.

Kako sofisticirano zapadno oružje, obrambena i sigurnosna pomoć te ekonomska pomoć pristižu u Ukrajinu a ruski gubici rastu tu je razliku sve teže održavati. Razina vojne potpore NATO-a koja se sada pruža daleko premašuje ono što je bilo predviđeno prije godinu dana.

Velika je šteta, zapravo, što američki predsjednik, Joe Biden, i europski čelnici nisu ranije bili hrabriji u pružanju tenkova i drugog naprednog oružja. Ukrajina još uvijek čeka borbene zrakoplove koji će uspostaviti zone zabrane leta i spriječiti zračne napade. Mnogo predvidljivih patnji i razaranja moglo bi se izbjeći da je previše oprezan NATO djelovao prije i odlučnije.

Rasprava o tome koliko daleko i koliko brzo treba ići u pružanju pomoći Ukrajini odražava još jedan ključni problem NATO-ov nedostatak jasno definiranih ratnih ciljeva. Traži li zapad poraz Rusije i generacijsku pobjedu nad autokracijom i tiranijom ili samo oslobođenje Ukrajine

Biden je svoj odgovor dao u Varšavi prošlog mjeseca. Ukrajina je, sugerirao je, bila nulta točka u globalnoj borbi između demokracije i autoritarizma. Ipak, francuski i njemački čelnici ostaju pri svom stavu da se, dugoročno gledano, mora postići dogovor s Moskvom. Britanija, Poljska i baltičke republike zauzimaju tvrđi stav. Ovakve javne podjele samo pomažu Putinu.

Jedinstvu NATO-a također prijete desničarski, Putinu naklonjeni turski i mađarski čelnici, koji opstruiraju članstvo Švedske i Finske. Finski parlament je prošlog tjedna velikom većinom glasovao da se svejedno nastavi. Posebno je nelojalno ponašanje Turske. Trebalo bi joj reći da odustane od veta na Šveđane ili će se suočiti s suspenzijom iz saveza.